Prvi njemački zakon o obnovljivoj energiji (Erneuerbare-Energien-Gesetz, akroni­mom: EEG) donesen je 2000. godine, a posljednje njegovo noveliranje izvršeno je 2009. godine, prvenstveno radi postizanja cilja od 30% obnovljivih izvora u proizvodnji električne energije u 2020. godini.

Do 2009. godine, poticajna tarifa za otkup proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije (pa tako i fotonaponske proizvodnje) odnosila se na energiju koja ne služi vlastitoj potrošnji vlasnika tog postrojenja ni potrošnji trećih osoba eventualno priključenih na postrojenje poticanog izvora energije, odnosila se samo na energiju efektivno isporučenu u mrežu.

Od 2009. godine (samo za fotonaponska postrojenja na zgradama do 30 kW) ili od 2010. godine (i za fotonaponska postrojenja do 500 kW), uvedena je i poticajna tarifa (dakako: niža) koja vrijedi za vlastito preuzimanje manjeg ili većeg dijela ukupne proizvodnje. Time se dodatno potiče ugradnja fotonaponskih sustava na zgrade ili ograde za zaštitu od buke radi opće koristi: disperzije opskrbe i štićenja okoliša (prigušenja emisije CO₂).

S druge strane, cijena izgradnje fotonaponskih postrojenja posljednjih godina doživljava doista dramatičan pad, tome uveliko pridonosi nadolazeća velika kineska ponuda fotoćelija. Još prije desetak godina cijena je manjih fotonaponskih sustava bila viša od oko 10 eura po vatu, da bi 2010. godine bila manja od 4 eura po vatu (za usporedbu: najjednostavnije plinske elektrane koštaju oko 0,5 eura po vatu – to nisu moderne plinsko-parne elektrane, one koštaju više od 1 euro po vatu, a vjetroelektrane 1-1,2 eura po vatu). Vidjeti sliku 1 – dijagram prikazuje prosječne europske cijene fotonaponskih modula koje predstavljaju približno polovinu cijene kompletne manje fotonaponske instalacije. Krajem 2011. godine, u Njemačkoj se na internetu nude potpuno opremljeni fotonaponski sustavi po cijeni od nevjerojatnih samo 1,3 eura po vatu!

Stoga se u Njemačkoj dogodio svojevrsni boom u dogradnji fotonaponskim sustavima u 2010. godini (slika 2). U toj godini radilo se doista o golemoj dogradnji: dograđeno je nešto preko 7 400 MW novih fotonaponskih sustava; uz 9 914 MW na kraju 2009. godine bilo je 17 320 MW na kraju 2010. godine – porast je bio 75%! Bliže našem razumijevanju govoreći: porast fotonaponskih sustava u Njemačkoj 2010. godine bio je 1,8 puta veći od instalirane snage svih hrvatskih elektrana (4 165 MW).

Pretpostavi li se da za 1 kilovat vršne snage treba 7 četvornih metara fotonaponskih modula, izlazi da je u 2010. godini u Njemačkoj instalirano tih modula ukupne površine koju zauzima kvadrat čije su stranice 7 kilometara!

Za toliko veliku dogradnju fotonaponskim sustavima u Njemačkoj, građani i poduzetnici uložili su okruglo 19,5 milijarda eura u 2010. godini, ali – pri tome – uz 70% isporuka fotonaponskih modula iz Azije. To je ogroman novac, opet ga usporedimo s čime bližim: predstavlja gotovo polovinu bruto domaćeg proizvoda čitave Hrvatske (točno 45% od 45 milijarda eura)!

Vrlo ugledni Rajnsko-vestfalski ekonomski institut nazvao je ovo novčano optere­ćenje svojevrsnim tsunamijem, te se zalaže čak za stanoviti moratorij na izgradnju novih objekata na obnovljive izvore energije, dok se ne riješi masovnija pohrana električne energije (jer se već sada u podnevnim sunčanim satima znatno jeftinije konven­cionalne elektrane guraju iz pogona) i izgradi snažnija prijenosna mreža, uključivo za povezivanje sa susjedima (Švicarska, Austrija; radi korištenja tamošnjih crpno-akumulacijskih elektrana za pohranu).

Dogradnja koja se očekuje u 2011. godini biti će reda veličine 6 500 MW. Na daljnje prigušenje dogradnje djelovat će digresija (sniženje) otkupne cijene koja će se primjeniti od 1. siječnja 2012. godine: postojeća otkupna cijena od 28,7 centa/kWh za instalacije do 30 kW snizit će se za čak 15%, bit će dakle 24,4 centa/kWh. Uopće, Nijemci su uveli godišnju digresiju otkupnih cijena ovisno od ukupne dogradnje u prethodnoj godini: ako je ta dogradnja bila visoka i digresija će biti viša, a ako je dogradnja bila manja i digresija će biti niža. To bi trebalo dovesti do ravnomjernije i prigušene dogradnje. Istaknimo i to da se nove otkupne cijene primjenjuju samo na postrojenja koja će se puštati u pogon nakon tog datuma, za sva postojeća postrojenja vrijede onolike cijene kolike su bile u trenutku njihova puštanja u pogon i tako će biti zajamčeno 20 godina.

U Njemačkoj javlja se zabrinutost takvim razvojem prilika! Ponajprije: to izaziva ogromni unaprijed zadani trošak proizvodnje električne energije. Samo za otkup proizvodnje iz fotonaponskih postrojenja dograđenih 2010. godine, platit će se tijekom slijedećih 20 godina ukupno 81,5 milijarda eura (četverostruko više nego li je danas uloženo u izgradnju tih postrojenja)! Naravno, kako se tu radi o budućem novcu, trebalo ga je diskontirati (preračunati) na današnje vrijeme.

Ovaj trenutak, fotonaponska proizvodnja troši 55% ukupnih izdataka za otkup proizvodnje iz obnovljivih izvora energije, a proizvodi samo 20% ukupne proizvodnje iz tih izvora i sudjeluje u pokriću približno 3% ukupne godišnje potrošnje električne energije u Njemačkoj.

Njemački kupci električne energije plaćaju od početka 2011. godine naknadu za otkup proizvodnje iz obnovljivih izvora energije od 3,53 centa/kWh, 70% više nego li godinu dana ranije.

A godišnje trajanje korištenja instalirane vršne snage fotonaponskih sustava u njemačkim prilikama je 875 sati u ukupno 8760 godišnjih sati. To, dakle, znači da bi se sva fotonaponska proizvodnja neprekidno uz vršnu snagu proizvela u jednom od svakih deset sati u godini, u ostalih devet sati dobavu bi trebalo osigurati iz drugih izvora. Time se razumno ruši iluzija o samodostatnosti koju uporno protežiraju "solarci" i ostali "zeleni".

Olakšavajuća okolnost pri tome je ta da Sunčevo zračenje ima stalnu i unaprijed poznatu periodičnost: jednu s trajanjem perioda od 24 sata (dnevna i noćna izmjena) i drugu s trajanjem jedne godine (ljetna i zimska izmjena). Stoga se može dovoljno pouzdano očekivati pojava Sunčeva zračenja (uz odstupanja izazvana tekućim meteorološkim prilikama: vedrom ili oblačnom vremenu) i unaprijed prihvatljivo točno planirati dnevno pokrivanje dijagrama opterećenja (što fotonaponske sustave bitno razlikuje od vjetroelektrana).

Električna mreža, ukoliko bi se nastavilo s godišnjom dogradnjom iz 2010. godine, doživjela bi kolaps – bivala bi preopterećena „sunčanom“ proizvodnjom, smatraju u njemačkoj agenciji za energiju, DENA. Drže da bi godišnja dogradnja od približno 1000 megavata bila primjerena, tako bi se do 2020. godine došlo do ukupno otprilike 30 gigavata fotonaponskih sustava u Njemačkoj.

U Njemačkoj nema više prostora za povećanje broja radnih mjesta proizvodnjom fotonaponskih modula, primjerice njemački Bosch Solar najavljuje preseljenje te proizvodnje u Maleziju i Sjedinjene Američke Države (!). Svjetski tržišni udio Njemačke pao je s 15,4% na 9,7% a udio Kine porastao je s četvrtine na 48% u svjetskim isporukama. Pri tome, kvaliteta je azijskih proizvoda ravnopravna europskim, potvrdilo je to ispitivanje neovisnih njemačkih laboratorija.

Čime zaključiti? Najbolje usporedbom s hrvatskim prilikama. Današnja otkupna cijena u Hrvatskoj dvostruko je veća od one kakva će biti od 1. siječnja 2012. u Njemačkoj: iznosi otprilike 3,7 kuna/kWh (srednja vrijednost za sustave do 10 kW i do 30 kW) dakle 49 centa/kWh. Treba je radikalno sniziti. Uvesti bi trebalo i nižu poticajnu cijenu za onaj dio fotonaponske proizvodnje koji vlasnik postrojenja utroši u vlastitu kućanstvu, sada se sva fotonaponska proizvodnja u nas potiče. Produljenje zajamčenog razdoblja a današnjih 12 na 20 godina (kako to traže naši „solarci“) nema ekonomskoga opravdanja, jer se i tijekom 12 godina otkupa udvostručuje novac uložen u izgradnju postrojenja. U Austriji je razdoblje zajamčena otkupa 13 godina. Trebalo bi uvesti i stalnu godišnju digresiju otkupnih cijena (sada postoji samo progresija, sukladna inflaciji), sumjerljivo sniženju cijena fotonaponskih sustava na tržištu. Dakako: sve to ne odnosi se na postrojenja koja su već na mreži, za njih vrijedi ono što je vrijedilo u trenutku njihova priključka. Uz takve okolnosti, trebalo bi podići – ali oprezno – granicu ukupne instalacije fotonaponskih sustava u nas, koja je danas određena s 1 megavat.

Konačno u vezi sa Suncem, a jako bitno: apsolutno, efikasno i bez daljeg odlaganja, trebalo bi favorizirati u nas toplinsko korištenje Sunčeva zračenja, kolektorima instaliranim u priobalju (najjednostavnije: jednokratnim novčanim bonusom po četvornom metru kolektora, koji bi se ostvario nakon fizičkog instaliranja).

Marijan Kalea