Dispečerska zebnja od viška vjetra

Premda su i prije hrvatske vjetroelektrane radile više sati od onoga što su fosilni skeptici očekivali, prva dva i pol mjeseca ove godine puhao je najjači vjetar u zadnjih 30 godina, te je broj radnih sati nekih hrvatskih vjetroelektrana u tom periodu sa preko 4 tisuće sati iznenadio i same developere. Nedavno je na odlično posjećenom predavanju na zagrebačkom FER-u pomoćnik direktora HEP Operator prijenosnog sustava Marko Lovrić izjavio kako je osam postojećih vjetroelektrana ukupne snage 131 megawat prošle godine proizvelo struje za 4 dana hrvatskih energetskih potreba, a ove će godine za 6 dana (žao je Marku što HEP nije zauzeo bolje lokacije, na što sam  ja samo pomislio kako HEP ne može biti istovremeno i stranački bankomat, i Radetova ubožnica, i punjač proračuna, i investitor u energetiku).

Navodno se naši dispečeri još uvijek dobro nose s procjenom potrošnje i proizvodnje pa im je greška blizu europskog prosjeka – 1,66 posto, a novost je što će u dispečerskim centrima postojati posebno radno mjesto pratitelja proizvodnje vjetroelektrana. Za energiju vjetra su još uvijek najbolja rezerva reverzibilne hidroelektrane i za buduće vjetromegawate bila bi potrebna jedna reverzibilna od 3 puta 200 MW. Zanimljivim mi se čini kako su dva hrvatska znanstvenika, Zvonimir Glasnović sa zagrebačkog Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije i Jure Margeta sa splitskog Građevinsko-arhitektonskog fakulteta, u uglednim časopisima Solar Energy i Journal of Energy Engineering prošle i pretprošle godine uspjeli objaviti niz članaka u kojima razrađuju modele održivih energetskih sustava u kojima bi se višak energije iz solara i vjetra povezao s nadogradnjom postojećih hidroelektrana uz primjenu nekoliko inovacija (jedan je od modela i onaj sa spremnikom vode na otoku Visu koji bi mu omogućio energetsku neovisnost, a nešto slično se grunta i za Krk i Cres). Tako su Janezi u u travnju 2010. pustili u pogon reverzibilnu hidricu Avče s godišnjom proizvodnjom 426 GWh, snage gotovo 200MW (a cijena joj je bila 122 milijuna eura), računajući na nestalnu proizvodnju obnovljivih. Prošle je godine u Španjolskoj oboren svjetski noćni rekord s 59,6 posto pokrivenih potreba iz vjetra dok su naše vjetroelektrane dosegle 6 posto manjih noćnih potreba. Osim što nije jasno može li si Hrvatska u dogledno vrijeme priuštiti neko rješenje za viškove energije tijekom noći iz vjetroelektrana poput Njemačke koja do 2020. uvodi i milijun električnih automobila koji bi gutali noćnu proizvodnju iz vjetra, ostalo je neodgovoreno tko će platiti 10 milijuna eura za svakih novih 100 megawata iz hrvatskih vjetroelektrana, koliko je potrebno uložiti u mrežu kako bi se ta energija prihvatila. Godinama se trubi kako Dalmacija zadovoljava svoje energetske potrebe i da treba višak prebaciti na Rijeku i Zagreb, no kad sam nedavno jednog člana uprave HEP-a pitao je li taj dalekovod u petogodišnjem ili desetogodišnjem planu dobio sam kao odgovor kiselo smješkanje. Opet šifra: je li nestao Buljubašićev duh? Navodno se planovi za razvoj mreže rade, ali pitanje je kada će se to i ostvariti. Doduše neki su članovi Vlade dioničari Dalekovoda pa bi to sve moglo postati dio udarničke ho-ruk četveroljetke.

Energetska zadruga, a ne kovhoz

Naravno tu je opet i pitanje koliko su vjetroelektrane hrvatske ili gdje da se u projektima obnovljivih izvora u Hrvatskoj učipi neki naš goljo poduzetnik vulgaris domesticus ili bar općinar, ne daj Bože obični rijetki građanin s viškom novaca? Ured Ujedinjenih naroda za razvoj u Hrvatskoj (UNDP) pokrenuo je nedavno u sklopu gesla "za 2012. Međunarodna godina obnovljivih izvora za sve" inicijativu za pokretanje hrvatskih energetskih zadruga. Češki primjer opominje jer tamo nekoliko velikih igrača kontrolira većinu OIE tržišta (a tu ima i dosta pranja love kao i u Italiji), a od ogromne investicije (5-6 milijardi eura) nije korist imalo društvo jer nije razvijena industrija niti su stvorena nova radna mjesta. U toj zemlji je porasla cijena električne energije pa se javnost okrenula protiv OIE. Mi bi mogli učiti iz njemačkog primjera gdje je preko polovice instaliranih OIE u vlasništvu građana, poljoprivrednika i zadruga, a ne u vlasništvu korporacija ili komunalnih službi. Iz UNDP-a upozoravaju kako postoji jak interes investitora u RH (skoro 8 GW već prijavljeno u Registru OIE) no po dosad odobrenim projektima u HROTE-u vidljivo je da se radi o par istih firmi, dok je u nekim drugim europskim zemljama poput Danske 75% svih vjetroelektrana u vlasništvu energetskih zadruga. Pojam zadruga možda u Hrvatskoj ima negativnu konotaciju socijalističke prinude no u Hrvatskom savezu zadruga tvrde kako je više od milijardu ljudi u svijetu povezano u zadruge, a u EU postoji 263.000 zadruga sa 163 milijuna zadrugara (u Norveškoj na zadruge otpada 95% proizvodnje mlijeka i 70%  proizvodnje jaja – skupi traktori moraju raditi svaki dan, a ne samo par dana plus prosvjedi). Mogli bi nešto naučiti i iz danskog primjera gdje su više od 150.000 ljudi ili članovi zadruga u vlasništvu vjetroturbina ili su sami vlasnici (75% svih vjetroelektrana u vlasništvu zadruga).
Kako sve ne bi završilo „sjediikukajkakosmojadnisiromašni“ UNDP i nevladine organizacije će izraditi pregled primjera dobre prakse iz EU ali s prikazanom legislativom uređenja zadruga i postojećim poslovnim modelima tih država (UNDP dogovorio prezentaciju i radionicu u Hrvatskoj od strane EU Federacije energetskih zadruga), osnovati Radnu skupinu za formiranje energetskih zadruga u Hrvatskoj koja bi se sastojala od prisutnih zainteresiranih partnera sa zajedničkim ciljem osnivanja energetskih zadruga kao relevantnog igrača na tržištu OIE te pokrenuti pilot projekte na nekoliko lokacija koji bi ispitali barijere u praksi  i na temelju njih steći iskustva o potencijalnim barijerama i kako ih prevladati. Prema hrvatskim zakonima za osnivanje zadruge je potrebno minimalno 7 osnivača, pravnih ili fizičkih osoba, minimalni članski ulog 1.000 kuna po osnivaču, aktivni rad zadrugara sa zadrugom, a svaki zadrugar ima jedan glas na skupštini. Raspodjela dobiti određuje se prema učešću zadrugara u stvaranju te dobiti uz obvezno izdvajanje iz dobiti za razvoj zadruge od 30 posto.

Planinska kućica, moš mislit!

Kad se pogleda karta odnosa broja članova zadruga prema broju stanovnika uz skandinavske zemlje, Cipar i Švicarsku najbolje stoji Austrija (svi preko 40 posto). U toj zemljici s najviše primijenjenih inovacija na svijetu sjedio sam nedavno u hladnoj konferencijskoj dvorani jednog od vodećih proizvođača fotonaponskih invertera/izmjenjivača na svijetu. Na krovu te tvornice instalirano je više fotonapona od cijele naše austrougarske autonomne pokrajine. I Herr Rührlinger mi objašnjava kako za kuću od 170 četvornih metara i racionalnu potrošnju od 3000 kWh godišnje izrađuju koncept gdje će se uz pretpostavljenu proizvodnju struje iz fotonapona na krovu istog objekta od 6000 kW/h godišnje elektrolizom proizvoditi vodik. Taj se vodik kad nema dovoljno Sunca koristi za proizvodnju struje i topline. 2013. ta tvrtka izbacuje na tržište uređaj  koji će proizvoditi vodik, nakon toga ga spremati i kasnije po potrebi koristiti kao gorivo. Trenutno proizvode samo uređaj za neposrednu konverziju kemijske energije vodika u električnu struju po paprenoj cijeni od 30 tisuća eura koji ima zajedno s proizvodnjom topline iskoristivost 80 posto. Cijena će uređaja padati no ne želi govoriti koliko brzo. Slušam ga i pitam se: Je li moguće da tvrtka sa 737 aktivnih patenata takve sustave razvija samo za planinske kućice izdvojene predaleko od mreže da bi bilo isplativo do tih objekata vući struju? Ne, ipak mislim da će se ta tvrtka, koja je prva na svijetu zavarila aluminij i čelik, zapravo obratiti nabrijanim nadrkancima koji žele pokazati elektrodistributerima i velikim energetskim koncernima dugi nos, biti energetski neovisni i koji će to i platiti. A kupci će biti i vlasnici milijun njemačkih električnih automobila koji će se pojaviti do 2020. uz pomoć državnih poticaja. Ima li dovoljno takvih ljudi i zadrugara u Hrvatskoj? Ne znam. Ima 120 milijardi kuna štednje. Dalo bi se nešto u hrvatskom vlasništvu s tim novcima izgraditi s boljom dobiti od kamata u stranim bankama.

Mladen Iličković
novinar Hrvatske radiotelevizije, urednik emisije Ekozona