„Mi imamo proceduru kakva je, za višegodišnje ugovore, a ovaj je 15 godina mi moramo imati javnu licitaciju. Mi imamo robu i želimo što bolju cijenu.“ Ovo je izjavio prije neki dan brižni član Uprave Hrvatskih šuma prilikom početka radova na jednoj bioelektrani na šumsku biomasu.

Čini se kako bi se svatko složio kako je u redu da se za 60 tisuća tona drvne biomase treba raspisivati natječaj. No kada se zna da je taj natječaj već obavljen pa poništen zbog proceduralnih pogrešaka samog šumskog monopolista i da je izgubljena cijela godina onda je jasno zašto je Hrvatska tako odbojna investitorima. A da je riječ o ulaganju od 29 milijuna eura koji će zaposliti direktno 20-tak zaposlenih, a posredno još 600 u plastenicima i sječi na području od posebne državne skrbi to hrvatsku birokraciju i nije briga.

Ili kako kaže danski developer u bioplinare Hans Henrik Hansen prilikom nedavnog posjeta Zagrebu: „Naravno da bi strani investitori investirali u projekte biolinara u Hrvatskoj, ali oni u tom slučaju žele znati točno koliko traje ishodovanje svake dozvole, kolika je dobit…sve mora biti jasno.“ Kako će Hansenu biti nešto jasno kad u hrvatskim političkim odlukama nije jasno trebamo li 36 MW projekata bioplinara ili ne, želimo li poštivati europske direktive o zbrinjavanju životinjskog gnoja i zabranu bacanja na polje zbog zaštite podzemnih voda, želimo li zaposliti našu industriju projektom biotoplifikacije – gradnjom 40 bioelektrana, svaka snage po 1 MW električne struje i 4 MW toplinske energije...

Ne zna gospodin Hansen da će teško nagovoriti neku lokalnu samoupravu da preuzme toplinsku energiju i izgradi o svojem trošku toplovod kao što je to teško išlo islandskim developerima u slučaju geotermalne elektrane pored Slatine. Hansenu je jasno da to čine danske općine koje svoje građane ne trebaju previše nagovarati na jeftinu toplinsku energiju. Bit će da lokalnoj vlasti malo više vjeruju. Ne zna međutim Hansen ni to kako su kamate stranih banaka u Hrvatskoj za projekte OIE mnogo veće nego u njegovoj zemlji, pa bi on uz razvoj projekata trebao razmisliti kako da nađe neku malu hrvatsku banku preko koje bi nakon dokapitalizacije mogao financirati svoje projekte po prihvatljivijim kamatama.

Banke su pune novaca i ne znaju kome plasirati (trostruke minuse po tekućem nemaju kome više prodati), ali samo je jedna dosad povukla sredstva Europske investicijske banke koja za OIE nudi 70 milijuna eura.

No za kraj da ipak dam jedan svjetliji primjer. Nedavno je jedan developer u solarne elektrane uspio dogovoriti ulaganje francuskog investitora koji je hrabro krenuo u mrak zapadno od rijeke Sutle jer je Francuska procijenila kako će do 5.400 MW fotonapona stići daleko prije 2020. Pa su naravno za 12 posto spustili poticaje i sad su 5 centi manji od naših. A naše poticaje za solar navodno neće drastično spuštati od početka sljedeće godine. Kada vidimo nove tarife koje „pajke“ u Ministarstvu gospodarstva nekoliko mjeseci a uskoro će o njima raspravljati stručna javnost.

Mladen Iličković